Nakon možda 6 mjeseci, jedne večeri je jednostavno došla želja za povratkom.
Ali ne onim stalnim nego jednostavno povratkom u svoju zemlju gdje može reći što želi a da to poznati ljudi možda i ne znaju. Možda samo predosjećaju, ali ih to ne zamara, niti o tome razmišljaju.
Prošlih 6 mjeseci provela je sveukupno gledajući sretna.
Sretna, makar ju nitko tako nije vidio, nažalost niti prijatelji. Ili nisu htjeli, možda su mislili da je stalno tužna, povrijeđena, možda i vezana nekim nevidljivim lancima koje drži jedna osoba čvrsto kao svoj plijen.
Možda je rijetkost da plijen uživa. Jer ta osoba je nešto jako drago plijenu. To je kao ona situacija. Lav se zaljubi u lane. Možda glupo, ali lane ne odlazi nego svaki ugriz od lava gleda uplašenim očima punim suza i trpi.
To je poznata situacija njoj.
Možda i prepoznata.
Ali nije samo jedna osoba tražila oprost i nije samo jedna osoba tjerala nju na plač i one takozvane 'gorke' suze koje peku duboko, najdublje, možda u dušu koja se nikada nije pokazala.
Sama sebe krivi, za one suze, prve kako bi rekla. Suze koje žele nekoga pored sebe, ali ne partnera, nego samo prijatelja koji razumije što se proživljava.
Jedini problem što se te suze nisi prikazivale niti u jednom trenutku u prvih 4 mjeseca. Jer ona je mislila ništa ne može biti tako savršeno, svaki dan je bio sladak poput omiljene čokolade. A čokolade se nitko ne želi odreći, sve dok čokolada sama ne želi više vas, ili možda dok vam taj okus ne postane svakog dana isti, ili je čak jednostavno pojedete.
Taj 4. mjesec bio je dug. Možda najduži od svih. Možda je previše suza isplakala a da to nije zaslužila.
Ali gubila je osobe, sve po redu. Prvo prijatelje, sestru, zatim i obitelj, jednostavno rečeno sve važne ljude oko sebe je zanemarila. Nije mislila o tome, nije joj dolazilo do pameti da joj silno nedostaju, nije si htjela priznati jer je tvrdoglava kao nitko, jer ne želi pokazati svoju slabost. A slabost su svi ljudi oko nje.
Strah je još veći od slabosti. I njih dvoje se miješaju u klupko koje se isprepliće i zapetljava do nezamislivih granica.
Gubitak ljudi od svega na svijetu je nešto najteže i najbolnije za nju.
Sve proizlazi od toga da je prije, do jedno dvije godine, tako nešto, bila uvijek sama.
Ali u smislu da nije imala nekog s kim bi mogla razgovarati i zezati se, izlaziti. Sve što je radila sa ovim ljudima. To ide od toga.
Svaka osoba koja ju je ikada povrijedila, ona je sve zaboravila, nepravedno prema njoj samoj, i ne želi svima sve opraštati, želi naći granicu koju neće prelaziti, ali granica znači i gubitak ljudi kojih bi bilo sve manje i manje a ona bi ostajala usamljenija i tako na kraju ne bi bilo nikoga, baš kao i na početku.
Eto otkud strah i opraštanje, i možda zauvijek pune oči suza, ali može trpit, sve dok jednog dana ne pukne.
Prije 4 mjeseca je shvatila te stvari. Da se udaljila od svih, dragih, najvažnijih osoba. Ispravila je to, barem ona tako misli.
Počela je po starom. Ona sreća se vratila. Drugačija sreća. Koja je opet kratko potrajala.
Jer opet su je svi počeli naočigled napuštati zbog nečeg, ili možda nekog. I opet one suze vrište unutra i ne žele izaći. Možda čekaju trenutak, a taj trenutak će opet biti pred svim ljudima u pabu, nasred grada. Opet. Samo čeka. Ali ovog puta joj nitko neće brisati suze.
I opet je sretna. S one strane koju želi vidit, a onu koja vrišti iznutra prekriva debelim pokrivačem koji sve zvukove i glasove umanjuje do što manje razine, jer slojevi pokrivača se podebljavaju svake sekunde jer su glasovi sve glasniji. I vrište do granica da se probudi iz sna.
može li biti prekasno?